Ulica

 

    Stajao sam na kiši. Zemlja ispod mene isparavala je toplinom, dok su na nju s preniskog i otežalog neba padale krupne, sveže kapi. Kakvo olakšanje nakon svih onih prašnjavih dana u kojima je sunce svojom jarkošću rasteralo čak i ulične pse. Jedino su ptice neumorno letele. Poneka od njih i sada je u brzini preletala iznad mene i nestajala pod prvim zaklonom.

   Ulica je za nekoliko trenutaka opustela. Retki automobili prolazili su kraj mene, svaki od njih prskajući me kišnicom sa još nerashlađenog asfalta. Čuo sam i sporo okretanje pedala starog bicikla. Neko se mučio, ali nije odustajao. Jedan okret, drugi, treći, četvrti, peti, šesti,.. Ko bi ih i brojao više? Svaki od njih je, činilo se, za delić sekunde bivao sporiji od prethodnog. Konačno, nakon određenog vremena, taj zvuk je nestao, a zamenio ga je žagor nekolicine dečijih glasova. Pričali su uglas. Onda je ponovo nastupila tišina. Kiša je padala ravnomerno. Vreme sam merio brojem kapljica koje su padala na i oko mene. A vreme meni nije značilo mnogo. Neću ja nikuda. A jednom i kad pođem, biće to put bez povratka. Vreme je za mene stajalo, prolazili su samo ljudi i životinje koji su me svakodnevno sretali.

  Poslednjih dana nisam čuo da se otvara metalna kapija. U stvari, otvarala se jedna, ali nije to bila ona na koju mislim. Ova nije škripala i uvek bi se tiho zatvorila. Nakon toga, sledio bi zvuk sitnih koraka koji je bivao praćen tihim, skoro šaputavim, rečima. Ona je, bio sam siguran u to, mnogo više pričala od njega. Svakog jutra, u isto vreme, njih bi dvoje prolazili pokraj mene. Nekada bi mi se čak i obratili kojom, uvek lepom, rečenicom i produžili dalje. Nikada ih nisam razumeo ništa, ali sam posle toga ostajao zadovoljan ceo dan. Do sutra u isto vreme. I tako godinama. Možda čak i decenijama.

Voleo sam ljudske navike, one koje ih teraju na uvek istu radnju svakog dana u određeno vreme. Verovao sam da je to jedna strana njihovog karaktera, linija koja ga ocrtava i koja ih čini biti.

  Odjednom poznat zvuk. Obradovao sam se, a odmah zatim iznenadio. Nakon što je kapija bila tiho zatvorena nisam čuo ništa sem sporog, rekao bih, umornog hoda i lupanja kišnih kapi po malom crnom kišobranu na kom je jedna žica bila pokidana. Vreme mi se pobrkalo, zemlja preokrenula, a zvukovi postali sasvim nepoznati. Koraci su zastali, približili mi se i ja sam osetio nečiji dodir na sebi.

-A ti si još uvek ovde...još uvek ovde... Blago tebi...

Ništa nisam razumeo ni ovaj put, ali ono što mi je rekao taj umorni ženski glas mene danas nije činilo zadovoljnim. Koraci su se udaljili. Kiša je padala sve jače. Još jedan automobil je prošao kraj mene i poprskao me. Grad je ogluveo.

 

 Od kada je leto prošlo i od kada se jesen počela naokolo šepuriti svojim zlatom škripu stare kapije sam slušao sve ređe. Kraj mene su prolazile reke ljudi, ali mi se nikada više niko nije obratio. Đaci su u grupama hodili ka školi, ovom dugom ulicom koja je na svom kraju izbijala na reku, koju nikada nisam video iako sam veoma često mogao osetiti njen miris, ali i čuti priče ribolovaca koji su se, još pre svitanja, upućivali ka njoj. Nešto kasnije vraćali bi se s ulovom koji je za sobom ostavljao jak miris. Ponekad bi se komšijske mačke potukle oko dela lovine koja im je bila dobačena iz obližnjeg dvorišta, tu, tik pokraj mene. Žene su se često zaustavljale kraj mene razmenjujući reči, pridržavajući svoja bicikla sa korpama punim namirnica, a muškarci, čak mnogo češće od žena, nalazili bi se na istom ćošku razgovarajući o uvek istim temama. Po gužvi u mojoj ulici znao sam da su, ili četvrtak, ili nedelja. Pijačni dani. Tada je žamor prelazio u galamu i vazduh je bivao zagađeniji izduvnim gasovima iz automobila, kamiona, traktora, motocikala.

   Ni samu pijacu nikada nisam video, ali  je bila dovoljno blizu kako bih mogao čuti tu graju ljudskih glasova, pomešanu sa paničnim cičanjem svinja, kokodakanjem utovljenih pilića i kokošiju, brujanjem motora, muzikom sa tranzistora,... Do mene su dopirali mirisi voća, sireva i kajmaka, ptičjeg perja, motornih ulja, roštilja... U svoj toj paradi čovekove potrebe za hranom evo već neko vreme, meni nedostaju tri zvuka: lupa metalne kapije, sitni, udvojeni koraci i tihi razgovor. Od kako je nastupila jesen, ta se kapija više nije otvarala. Poslednji put je otvorena i zatvorena jednog sunčanog jutra u kasno, miholjsko leto kada su već i ptice selice bile napustile našu ulicu. Ni meni od tada niko više nije prilazio.

   Nisam znao koje je vreme jer je tišina bila skoro nestvarna, ali sam instinktivno osećao da je dan.  To je bio dan kada mi je opao i poslednji list. Vetar ga je nosio sobom jedno vreme, odnevši ga tako tačno pred noge nekog deteta. Ono je posegnulo za njim, podiglo ruku u vazduh i galameći otrčalo do mlade gospođice.

Nisam znao koja je godina jer je vreme bilo skoro nestvarno, ali sam instinktivno osećao da je ovo moja poslednja godina. Vreme je došlo, doneto severnim vetrom i snežnim mećavama, i ja sam bio spreman napustiti svoju ulicu. Zauvek.

   Dete je sedelo u toploj učionici i lepljivom trakom pokušavalo da pričvrsti za papirnu podlogu maleni žuti list.

Ja sam prošao, a vreme je nastavilo da postoji.

 

                                                                                                                           

Social media

Dalibor Banovic

 

WELCOME

Join my e-mail list